Počeci filatelije u svijetu

Filatelija (grč. philos - onaj koji voli, ljubitelj + grč. ateleia - oslobođenost od državnih dažbina, nameta) je nauka o poštanskim markama i drugim oznakama o naplati usluga za pošiljke. Podrazumijeva sakupljanje, razmjenu, čuvanje, izlaganje i proučavanje materijala koji se odnosi na njihovu istoriju i upotrebu, kao i pojedinosti o markama (vrste papira, tehnike štampe, način perforacije, ljepila, žigovi i dr.). Zbog pružanja korisnih informacija o istoriji, geografiji, kulturi i dr. kao i zbog razvoja nekih pozitivnih navika (preciznost, sistematičnost, estetski ukus...) danas se filatelija u nekim zemljama predaje kao pomoćni nastavni predmet.

Do pojave prve poštanske marke (1840. god.) naknada za poštanske usluge plaćala se gotovim novcem, a plaćao je primalac pošiljke. Takav način naplate brzo se pokazao kao neefikasan, jer se nerijetko događalo da onaj ko šalje pismo, u sklopu adrese, napiše i kratku poruku primaocu npr. "dobro sam..." ili "dolazim..." Pročitavši takvu poruku, primalac bi odbio primiti pismo, čime je pošta ostajala bez svoje nadoknade (poštarine) za isporučenu pošiljku. Ovu "prevaru" prvi je otkrio Englez ser Roland Hil (sir Rowland Hill), sasvim slučajno, šetajući siromašnim krajem Londona. Anegdota o tom događaju je vrlo ilustrativna za to vrijeme:

Šetajući se periferijom Londona, ser Hil se našao pred jednom djevojkom koja je prostirala veš. Naišao je poštar i pružio joj koverat. Djevojka je pogledala pošiljku i odmah je vratila poštonoši, koji je, očigledno naviknut na ovakav postupak, istu vratio u torbu i bez riječi nastavio dalje. Začuđen ovakvim postupkom, ser Hil je prišao djevojci i upitao je zašto je vratila pismo, a da ga nije ni otvorila. 

- A zašto bih ga zadržala, kada ionako u njemu ništa ne piše, ser? Moj vjerenik, mornar na brodu Njenog veličanstva, mi tako javlja da je dobro i zdravo, a pošto ni on ni ja nemamo dovoljno novca da platimo poštansku taksu, dogovorili smo se da se na ovaj način javlja, a da nas to ipak ništa ne košta, objasnila je djevojka začuđenom Hilu.

Pouzdano se ne zna da li je ova anegdota istinita ili ne, ali se zna da je u to vrijeme ser Hil bio na čelu britanske kraljevske pošte i da se za njegovo ime vezuje ideja o uvođenju poštanske marke kao dokaza o plaćenoj tj. naplaćenoj poštarini. Tako je, 6. maja 1840. godine izdata prva marka - "crni peni", sa likom kraljice Viktorije i vodenim žigom u obliku male kraljevske krune. Time je otvoreno novo poglavlje u organizaciji poštanske službe u Velikoj Britaniji, a nedugo zatim i u mnogim poštanskim organizacijama Evrope toga doba.

U prvo vrijeme, marke koje su poštanske službe dobijale u tabacima, morale su se rezati makazama - po potrebi, što je bilo nespretno i sporo. Kod maraka iz tog perioda, koje se i danas mogu naći, postoje velike razlike - neke imaju lijepe i široke rubove (margine), a neke su prilično sužene ili čak zasječene preko štampe. Čak je ostalo zapisano i to da su, u nekim poštanskim uredima, radnici marke rezali "na pola". Pretpostavlja se da je razlog za to bio taj, što je vrijednost poštarine prelazila nominalu označenu na markama, pa su na taj način "kompenzirali" nedostatak dodatnih vrijednosti. Ovi problemi su "riješeni" 1847. godine, kada je Englez Arčer (Archer) izumio mašinu za perforaciju (rupičanje) maraka.

Prvi sakupljači poštanskih maraka javljaju se oko 1850. godine, a uporedo sa njima i prvi trgovci, ali i falsifikatori - varalice. Katalozi, albumi, kao i specijalizovani časopisi, počinju se izdavati već od 1861. godine. Termin filatelista (čovjek koji se bavi filatelijom), prvi put je upotrijebljen 1864. godine od strane Francuza G. M. Herpina. Istovremeno, period poštanske istorije prije pojave maraka dobio je naziv "predfilatelističko razdoblje". Početak filatelističkog perioda se ne može precizno odrediti, jer je on različit za svaku državu, a zavisi od datuma uvođenja poštanske marke u toj zemlji.

U početku, sakupljači su težili da u svojim zbirkama imaju što veći broj različitih maraka svih izdanja koja su izlazila u svijetu, bilo žigosanih bilo nežigosanih. Kako je broj država koje izdaju svoje marke počeo rasti, tako se i ovo tzv. generalno sakupljanje, počelo ograničavati na marke koje se izdaju na jednom kontinentu, u susjednim ili samo u jednoj državi. Takođe je napravljena podjela na žigosane i nežigosane marke. A, nedugo zatim, počelo je i tzv. specijalizovanje, tj. sakupljanje koje se odnosi na razlike u papiru, u nijansama boja, zupčanju, greške u štampi i sl.

Veoma rasprostranjen način sakupljanja su tzv. tematske zbirke prema motivima koji su prikazani na markama (cvijeće, životinje, sport, folklor, umjetnost...) ili prema svrsi u koju su marke izdate (avionske marke, marke u korist Crvenog krsta, posebne koverte za nova izdanja maraka tzv. FDC - First-Day Covers itd.)

Filatelističku vrijednost marke određuje stepen rijetkosti, potražnja i kvalitet. Marka ne smije biti oštećena; zupci bi trebali biti pravilni, a slika centrirana tj. podjednakih rubova (margina). Ako nije žigosana (poništena), marka bi trebala da ima očuvano ljepilo (gumu) na poleđini. Ovo, međutim, ne mora važiti za stare i rijetke marke, jer su se one zbog nedostatka adekvatnih albuma za čuvanje, lijepile pomoću tzv. falca - samoljepljive trake na kartonske listove, koverte i sl. Često je slučaj da, zbog malog tiraža, ili nedovoljnog broja sačuvanih primjeraka, neke marke ili serije dostižu veoma visoku cijenu na tržištu, bez obzira na to što njihov kvalitet ne zadovoljava čak ni osnovne filatelističke standarde.  

Žigosane marke se mogu čuvati kao cjeline - zajedno sa kovertom ili dopisnicom, a mogu se odvojiti (potapanjem u posudu sa vodom i kasnije sušenjem) nakon čega, naravno, ostaju bez ljepila. Vrijednost cjelina uglavnom je višestruko veća od vrijednosti "odlijepljenih" maraka. I u jednom i u drugom slučaju važno je da žig bude pravilan tj. jasan i da nikako ne smije pokvariti estetsku vrijednost marke.   

U današnje vrijeme, bez obzira na moderne tehnologije, pošte širom svijeta i dalje emituju kako redovna tako i prigodna izdanja maraka i koverata, koja su uglavnom namijenjena promociji države, ličnosti ili događaja. Time se stvaraju nove prilike za sakupljače, što je razlog da je svakim danom sve veći broj ljudi koji se bavi ovim interesantnim hobijem. Može se reći da je i savremena komunikacija doprinijela toj činjenici. Gotovo svakodnevno se održavaju Internet aukcije na kojima se stiču nova znanja, a to je i prilika da se "vide" neke veoma rijetke marke i cjeline, za koje se čak nije znalo da postoje. Dobro je i to što su one, barem "na tren", dostupne svima...

izvor: wikipedia.org