Počeci poštanske službe u Crnoj Gori

Iako je od davnina, u prvom redu zbog svog geografskog položaja, Crna Gora bila središte tranzita pisanih dokumenata između Istoka i Zapada, o nekoj organizovanoj službi gotovo da se nije moglo govoriti, sve do XV vijeka. Osvajanjem Kotora od strane Mletačke Republike 1420. godine, te normalizacijom odnosa Venecije i Carigrada, stvoreni su uslovi za njihovu međusobnu saradnju, pa je samim tim i prenos diplomatske pošte bio od izuzetnog značaja.

Dolaskom na vlast dinastije Petrović - Njegoš, za prenos službenih prepiski i pisanih vijesti korišćeni su ljudi različitih zanimanja, pa čak i kaluđeri, a ponekad i đaci. Za vrijeme svoje vladavine, Petar I je naročito vodio računa o sistematskom vođenju i sređivanju službene pošte. Poslanice, saopštenja i naredbe plemenima prenosile su poštonoše - izaslanici, često besplatno, i to se smatralo kao velika čast i patriotska dužnost. Najpoznatiji crnogorski pismonoša toga doba je Đuro Milutinović - slijepi guslar, porijeklom iz Grahova. Petar I angažovao ga je kao poštonošu za prenos povjerljivih vojnopolitičkih saopštenja između Crne Gore i Srbije. Zbog vidnog hendikepa, bio je pošteđen turske kontrole, pa je tako “imao prolaz” sve do Beograda, a povjerljiva dokumenta krio je u štapu i guslama.

Petar II Petrović - Njegoš nastavio je tradiciju svog prethodnika. Uveo je knjigu kopija svih državnih pisama upućenih stranim predstavnicima, preteču državnog arhiva. U jednom državnom proračunu (budžetu) četrdesetih godina XIX vijeka, prvi put je bila utvrđena plata za jednog “postijera”. Pretpostavlja se da je pomenuta nadoknada bila namijenjena izvjesnom Špiru Martinoviću, koji je i u vrijeme mitropolita Petra I povremeno prenosio poštu od Cetinja do Kotora. Ipak, iz sačuvanih prepiski između Njegoša i drugih stranih državnika može se zaključiti da je, zavisno od situacije, vladika Rade (Njegoš) koristio i neke druge ljude za prenos državne pošte. Interesantno je da je nerijetko za te potrebe angažovao i Mojsija Zečevića, igumana manastira Đurđevi Stupovi, kao i neke druge istaknute ljude tog vremena.

Iako je knjaz Danilo za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine osavremenio državno ustrojstvo i vođenje administracije, o uređenoj poštanskoj službi još uvijek nije bilo moguće govoriti. Ostalo je zapisano da je u to vrijeme višestruko povećan broj poštonoša, a i češće nego ranije su se mijenjale ličnosti ovlašćene za odašiljanje i prijem pošiljki kako u Cetinju, tako i u Kotoru.

Prvu poštansku stanicu na teritoriji današnje Crne Gore otvorio je 1854. godine u Baru (Antivari), austrijski Lojd (Lloyd), parobrosko društvo sa sjedištem u Trstu. Iako je u to vrijeme Bar bio pod Turskom vlašću, Austrija je na osnovu prava po “kapitulacijama” otvorila ovu, kao i još neke pošte u pristanišnim mjestima. U početku, u toj pošti, usluga (poštarina) se plaćala u gotovom novcu, a pisma su bila obilježavana žigom Lojdove agencije.

Tek od 1. juna 1864. godine u toj stanici počinje upotreba poštanskih maraka za frankiranje pošiljki (tal. franco - plaćeno). To su u prvo vrijeme bile marke za austrijsku poštu u Lombardiji i Veneciji sa oznakom vrijednosti u soldima (izdanje iz 1863. god. sa austrijskim grbom - dvoglavim orlom, u uspravnom ovalnom okviru). Kasnije, od 1868. god, u upotrebi su bile marke austrijskog Levanta, ali za pošte u Turskoj, za izraženim vrijednostima u soldima (izdanje iz 1867. god. sa likom cara Franja Josifa). Za poništavanje maraka upotrebljavao se jednokružni žig sa natpisom “ANTIVARI” i datumom u obliku razlomka, bez oznake godine.

Kada je Bar oslobođen od turske vlasti i vraćen Crnoj Gori, austrijska pošta u tom gradu je prestala da postoji, ali su Lojdovi parobrodi još neko vrijme primali pisma sa tog područja. Da bi se ostavio utisak kako se austrijska poštanska služba u Crnoj Gori održala i poslije zatvaranja barske pošte, Austrija je 1879. godine otvorila stanicu u luci San Giovani di Medua, u blizini Ulcinja. U prvo vrijeme, u upotrebi je bio još jedan jednokružni žig austrijskog Lojda sa natpisom “DULCIGNO” (gore), te “SAN GIOVANI DI MEDUA” (dolje) kao i datumom u obliku razlomka i godinom (u sredini). Ali, kako u to vrijeme u Ulcinju nije postojala pošta, nakon oštrog protesta Crne Gore, pomenuti žig je povučen, i zamijenjen drugim u čijem je natpisu bila izostavljena oznaka “Dulcigno”.

Shvativši važnost poštanskog ustrojstva za svoju državu, knjaz Nikola već 1871. godine, preko svog savjetnika - Jovana Sundečića, otpočinje pregovore sa Austrijom oko organizovanja savremene poštanske službe u Crnoj Gori. Iako je Sundečić u Beču naišao na naročito ljubazan prijem, stvari nijesu bile tako jednostavne kao sa drugim državama sa kojima je Austrija sklapala ugovore o poštanskom saobraćaju. Razlog je bio jasan - Crna Gora nije imala uređenu poštansku službu, pa se sve moralo iz temelja izgraditi.

Ipak, 25. maja 1871. godine u Zadru je potpisana poštanska konvencija između Austro-Ugarske i Crne Gore. Zadarska uprava je odabrana zato što je imala veoma dobar uvid u političke i druge prilike u Crnoj Gori. Sporazumom sastavljenim od 39 paragrafa uređene su sve pojedinosti, a poštanske tarife prilagođene su unutrašnjem austrijskom saobraćaju.

Ugovor je trebao stupiti na snagu 1. septembra 1871. godine, ali... Crna Gora još nije imala uređenu poštu kako bi udovoljila ugovorenim odredbama. Zbog toga se knjaz Nikola obratio Austriji s molbom da odgodi rok za stupanje konvencije na snagu. Uz to, Knjaz je tražio da Austrija snosi sve troškove uređenja kao i da besplatno nabavi materijal neophodan za formiranje poštanskih stanica (table sa natpisom, vage za pošiljke, kase, žigove, kao i poštanske marke).

Nakon dugih pregovora i odlaganja, krajem maja 1873. godine, Austrija je, za potrebe Crne Gore, preko svog Ministarstva trgovine, nabavila sve tražene poštanske rekvizite. Za tu opremu, kao i za štampu maraka, izradu pečata i dr. u bečkim arhivima ostao je zapisan “dug” Crne Gore od skoro 600 forinti (fiorina).

Istovremeno, u Državnoj štampariji u Beču, koja je u to vrijeme imala najsavremeniju opremu, završene su sve pripremne aktivnosti (određivanje tiraža, načina štampe, definisanje boja i sl.) i odštampane prve probe. Postoje sačuvani različiti probni otisci (eseji) ovih maraka, u veoma finoj izvjedbi, štampani na malim tabačićima (arcima) u raznim veličinama.

Iako je knjaz Nikola “odobrio štampanje” u aprilu, a štamparija kompletan posao završila u naredna dva mjeseca, austrijsko Ministarstvo trgovine tek u novembru 1873. godine, odobrava isporuku maraka i ostale potrebne opreme za potrebe crnogorske pošte... 

Literatura:

• Velimir Vujačić - Crnogorska poštanska istorija i poštanske marke, Izdavački centar Cetinje, 2001. god.

• Periodični časopis Filatelista, Zagreb, 1953. god.

• Katalog maraka Jugoslavije, Jugomarka, Beograd, 1991. god.

Počeci filatelije u svijetu

Filatelija (grč. philos - onaj koji voli, ljubitelj + grč. ateleia - oslobođenost od državnih dažbina, nameta) je nauka o poštanskim markama i drugim oznakama o naplati usluga za pošiljke. Podrazumijeva sakupljanje, razmjenu, čuvanje, izlaganje i proučavanje materijala koji se odnosi na njihovu istoriju i upotrebu, kao i pojedinosti o markama (vrste papira, tehnike štampe, način perforacije, ljepila, žigovi i dr.). Zbog pružanja korisnih informacija o istoriji, geografiji, kulturi i dr. kao i zbog razvoja nekih pozitivnih navika (preciznost, sistematičnost, estetski ukus...) danas se filatelija u nekim zemljama predaje kao pomoćni nastavni predmet.

Do pojave prve poštanske marke (1840. god.) naknada za poštanske usluge plaćala se gotovim novcem, a plaćao je primalac pošiljke. Takav način naplate brzo se pokazao kao neefikasan, jer se nerijetko događalo da onaj ko šalje pismo, u sklopu adrese, napiše i kratku poruku primaocu npr. "dobro sam..." ili "dolazim..." Pročitavši takvu poruku, primalac bi odbio primiti pismo, čime je pošta ostajala bez svoje nadoknade (poštarine) za isporučenu pošiljku. Ovu "prevaru" prvi je otkrio Englez ser Roland Hil (sir Rowland Hill), sasvim slučajno, šetajući siromašnim krajem Londona. Anegdota o tom događaju je vrlo ilustrativna za to vrijeme:

Šetajući se periferijom Londona, ser Hil se našao pred jednom djevojkom koja je prostirala veš. Naišao je poštar i pružio joj koverat. Djevojka je pogledala pošiljku i odmah je vratila poštonoši, koji je, očigledno naviknut na ovakav postupak, istu vratio u torbu i bez riječi nastavio dalje. Začuđen ovakvim postupkom, ser Hil je prišao djevojci i upitao je zašto je vratila pismo, a da ga nije ni otvorila. 

- A zašto bih ga zadržala, kada ionako u njemu ništa ne piše, ser? Moj vjerenik, mornar na brodu Njenog veličanstva, mi tako javlja da je dobro i zdravo, a pošto ni on ni ja nemamo dovoljno novca da platimo poštansku taksu, dogovorili smo se da se na ovaj način javlja, a da nas to ipak ništa ne košta, objasnila je djevojka začuđenom Hilu.

Pouzdano se ne zna da li je ova anegdota istinita ili ne, ali se zna da je u to vrijeme ser Hil bio na čelu britanske kraljevske pošte i da se za njegovo ime vezuje ideja o uvođenju poštanske marke kao dokaza o plaćenoj tj. naplaćenoj poštarini. Tako je, 6. maja 1840. godine izdata prva marka - "crni peni", sa likom kraljice Viktorije i vodenim žigom u obliku male kraljevske krune. Time je otvoreno novo poglavlje u organizaciji poštanske službe u Velikoj Britaniji, a nedugo zatim i u mnogim poštanskim organizacijama Evrope toga doba.

U prvo vrijeme, marke koje su poštanske službe dobijale u tabacima, morale su se rezati makazama - po potrebi, što je bilo nespretno i sporo. Kod maraka iz tog perioda, koje se i danas mogu naći, postoje velike razlike - neke imaju lijepe i široke rubove (margine), a neke su prilično sužene ili čak zasječene preko štampe. Čak je ostalo zapisano i to da su, u nekim poštanskim uredima, radnici marke rezali "na pola". Pretpostavlja se da je razlog za to bio taj, što je vrijednost poštarine prelazila nominalu označenu na markama, pa su na taj način "kompenzirali" nedostatak dodatnih vrijednosti. Ovi problemi su "riješeni" 1847. godine, kada je Englez Arčer (Archer) izumio mašinu za perforaciju (rupičanje) maraka.

Prvi sakupljači poštanskih maraka javljaju se oko 1850. godine, a uporedo sa njima i prvi trgovci, ali i falsifikatori - varalice. Katalozi, albumi, kao i specijalizovani časopisi, počinju se izdavati već od 1861. godine. Termin filatelista (čovjek koji se bavi filatelijom), prvi put je upotrijebljen 1864. godine od strane Francuza G. M. Herpina. Istovremeno, period poštanske istorije prije pojave maraka dobio je naziv "predfilatelističko razdoblje". Početak filatelističkog perioda se ne može precizno odrediti, jer je on različit za svaku državu, a zavisi od datuma uvođenja poštanske marke u toj zemlji.

U početku, sakupljači su težili da u svojim zbirkama imaju što veći broj različitih maraka svih izdanja koja su izlazila u svijetu, bilo žigosanih bilo nežigosanih. Kako je broj država koje izdaju svoje marke počeo rasti, tako se i ovo tzv. generalno sakupljanje, počelo ograničavati na marke koje se izdaju na jednom kontinentu, u susjednim ili samo u jednoj državi. Takođe je napravljena podjela na žigosane i nežigosane marke. A, nedugo zatim, počelo je i tzv. specijalizovanje, tj. sakupljanje koje se odnosi na razlike u papiru, u nijansama boja, zupčanju, greške u štampi i sl.

Veoma rasprostranjen način sakupljanja su tzv. tematske zbirke prema motivima koji su prikazani na markama (cvijeće, životinje, sport, folklor, umjetnost...) ili prema svrsi u koju su marke izdate (avionske marke, marke u korist Crvenog krsta, posebne koverte za nova izdanja maraka tzv. FDC - First-Day Covers itd.)

Filatelističku vrijednost marke određuje stepen rijetkosti, potražnja i kvalitet. Marka ne smije biti oštećena; zupci bi trebali biti pravilni, a slika centrirana tj. podjednakih rubova (margina). Ako nije žigosana (poništena), marka bi trebala da ima očuvano ljepilo (gumu) na poleđini. Ovo, međutim, ne mora važiti za stare i rijetke marke, jer su se one zbog nedostatka adekvatnih albuma za čuvanje, lijepile pomoću tzv. falca - samoljepljive trake na kartonske listove, koverte i sl. Često je slučaj da, zbog malog tiraža, ili nedovoljnog broja sačuvanih primjeraka, neke marke ili serije dostižu veoma visoku cijenu na tržištu, bez obzira na to što njihov kvalitet ne zadovoljava čak ni osnovne filatelističke standarde.  

Žigosane marke se mogu čuvati kao cjeline - zajedno sa kovertom ili dopisnicom, a mogu se odvojiti (potapanjem u posudu sa vodom i kasnije sušenjem) nakon čega, naravno, ostaju bez ljepila. Vrijednost cjelina uglavnom je višestruko veća od vrijednosti "odlijepljenih" maraka. I u jednom i u drugom slučaju važno je da žig bude pravilan tj. jasan i da nikako ne smije pokvariti estetsku vrijednost marke.   

U današnje vrijeme, bez obzira na moderne tehnologije, pošte širom svijeta i dalje emituju kako redovna tako i prigodna izdanja maraka i koverata, koja su uglavnom namijenjena promociji države, ličnosti ili događaja. Time se stvaraju nove prilike za sakupljače, što je razlog da je svakim danom sve veći broj ljudi koji se bavi ovim interesantnim hobijem. Može se reći da je i savremena komunikacija doprinijela toj činjenici. Gotovo svakodnevno se održavaju Internet aukcije na kojima se stiču nova znanja, a to je i prilika da se "vide" neke veoma rijetke marke i cjeline, za koje se čak nije znalo da postoje. Dobro je i to što su one, barem "na tren", dostupne svima...

izvor: wikipedia.org